Kako su civilizacije napredovale, tako su se razvijale i tehnike pravljenja kruha. Stari Egipćani bili su vješti pekari i koristili su razne sastojke za svoj kruh, uključujući pšenicu, ječam i proso. Također su razvili tehnike dizanja kruha pomoću kvasca, što je njihovim štrucama dalo laganu i prozračnu teksturu.
Značajan doprinos razvoju bijelog kruha dali su i Grci i Rimljani. Uveli su nove metode pečenja, kao što je korištenje pećnice, i počeli su dodavati začine i bilje u svoj kruh. Rimsko Carstvo također je pomoglo širenju popularnosti bijelog kruha diljem Europe, budući da su njihove legije nosile svoju vještinu pečenja kruha sa sobom u svoja osvajanja.
Tijekom srednjeg vijeka bijeli je kruh bio luksuzni artikl koji su konzumirali bogati i viši slojevi. Pravila se od fino prosijanog brašna, čija je proizvodnja bila skupa, a često se obogaćivala jajima, mlijekom i maslacem. Bijeli kruh smatran je simbolom statusa i bogatstva, a često se služio na gozbama i banketima.
U 19. stoljeću industrijska revolucija donijela je velike promjene u načinu proizvodnje kruha. Izum mlina s valjcima omogućio je masovnu proizvodnju fino prosijanog brašna, čime je bijeli kruh postao pristupačniji široj javnosti. U isto vrijeme, razvoj komercijalnog kvasca olakšao je pekarima brzu i učinkovitu proizvodnju velikih količina kruha.
Danas je bijeli kruh jedna od najpopularnijih vrsta kruha u svijetu. Konzumiraju ga ljudi svih socioekonomskih razina i koristi se u raznim jelima. Iako možda nije tako hranjiv kao neke druge vrste kruha, bijeli kruh je još uvijek glavna namirnica u mnogim kulturama diljem svijeta.